Ponedeljak jutro…drugi tjedan prosinca, neobično toplo za prosinac. Ja na radionici sa djecom, sjedimo u krugu, pričamo, cjepkamo papiriće, gazamo loptu od papira, crtamo, smijemo se i gle čuda…na taj način učimo. Učimo kako kontrolirati svoj bijes.

A ja se sada, dok ovo pišem osjećam kao Carry, osim što bi Carry čekala crnog, zgodnog, visokog….tipa (htjela sam iskoristiti neku drugu riječ, ali ne priliči temi). Da se vratim na temu. I tako mi taman u pola radionice, razbudili se, već glasni i raspričani kao da je podne odavno prošlo.

Ulazi nam nastavnik, pokušava nas stišati. Kaže: „Pobogu, nije ovo sijelo, nego škola , tiše malo.“ E pa sad se ja pitam, kako dobiti povjerenje, kako očekivati da će nam se djeca povjeriti ako i na otvaranje usta kritiziramo, kao da se nešto strašno dogodilo.

Poštujem to da se u školi uči disciplina i poštovanje i slušanje autoriteta, ali kako to dobiti kada i poželjno ponašanje kao što je razgovor i uključivanje u razgovor onih koji većinom šute i kada ih nešto pitate vi sa vrata kritizirate i zabranjujete? I tako meni nastavnik, kao iskusniji i stariji kolega „doleti“ upomoć, iskritizira djecu, kako su neodgojeni, nekulturni,… i što sve ne. I što se meni dogodi sa radionicom? Muk i tišina… Ja četiri ponedjeljka radim na tome kako kontrolirati bijes, a oni sudjeluju, bez cenzure pričaju kako su bijesni, kada, na koga. A zašto sve to? Pa pobogu da sami osvijeste ponašanja koja ih dovode u nepoželjna emocionalna stanja.

I taman došli do kreativnog i poželjnog načina suzbijanja bijesa, kad ono, kakvu poruku djeca su danas dobila? Ne, ne smijete se smijati i glasno pričati, nije lijepo cijepati papirić! Pa naravno da će kada izađe iz učionice zviznuti nogom vrata od wc-a ili zavaliti kolegu šakom, mora negdje ispoljiti taj bijes. Vjerujte mi, znaju oni da to ne valja. Ali se sigurno pitate, zašto to čine. E pa zato dragi moji, jer ne znaju drugi način. Jer je to i jedini način koji vide, jer nakon kritike u školi dođu na porciju batina kući, bez pitanja što se dogodilo.

Škola se pogrešno percipira, to je mjesto gdje se uči, a ne šuti. Tko je ikada išta naučio šuteći. Ja Boga mi ne, a ni vi, tvrdim vam. Ako vam se samo govori ne ovo, ne ono, sjedi šuti, slušaj. Pa šta bi to bilo, programiramo djecu u robote. I kaže meni taj nastavnik, meni je super sjediti iza ovamo i slušati šta tebi sve pričaju, trebala bi ti dolaziti češće, meni neće da se povjere, kako uspijevaš? Sva se djeca vole igrati, čak i ove pubertetlije, a i ja. Ja ih pustim da pričaju sve živo, i nikada ne kažem „E ti si grozan to ne treba tako“. Nego pitam „Ok, i šta dalje, jesi li sretan kada se tučeš, razbiješ centralnu?“. Znate šta kažu, ama baš svi, čak i oni okarakterisani kao rođeni nasilnici i siledžije? – „Ne nisam sretan i dalje budem tužan.“ Pa dobro, u školi smo i učimo, a danas učimo djecu kako na konstruktivan način pobjediti bijes i težnju za nasilnim ponašanjem, a roditelje učimo kako učiti djecu da budu povjerljivi, iskreni i spremni na saradnju.

Znači, dragi nastavnici, ali i roditelji, povjerenje djece nećete steći ako ih kritizirate, prijetite i batinate. Svako ponašanje se uči, pa zato djeca i nastavljaju krug kritizirati i tući dugu djecu, a kasnije i svoju. Pustite ih da vam kažu šta misle, neka idu do kraja bez prekida.

Kada završe, iako vam se ne sviđa to što kažu, bez kritike na osobnost, za svako NE ponašanje, pružite djetetu priliku da istraži DA – dozvoljena i prihvatljiva ponašanja. Ako ne ide, onda ponudite, kreativno kroz igru i ne naređujući razgovor, vaš nenasilni način suočavanja sa bijesom, jer vaša djeca su vaša kopija.

“Program prevencije vršnjačkog nasilja i upravljanja konliktima u prigradskim naseljima Mostara“ financira In fondacija – Fondacija za unaprjeđenje socijalne inkluzije djece i mladih u BiH, a implementira Udruženje mladih psihologa u 5 osnovnih škola u Mostaru.

Ostavi komentar

Email adresa nije obavezna, isto tako neće biti objavljena.